Zašto u obdaništima ne postoje kamere?

Argumenti protiv kamera se svode na narušavanje privatnosti. Vaspitačica je u obdaništu na radnom mestu, bavi se decom, nema šta da priča s njima što spada u njenu ličnu privatnost. Ako treba da ode u toalet, jede, popriča na pauzi s nekom koleginicom, telefonira, to sve može raditi van prostorije/a gde su deca, tj. gde su kamere. Takođe te kamere ne moraju snimati zvuk, prioritet je video.

Privatnost dece pak opet nije ugrožena jer kamere ne bi bile u toaletu, a jedine osobe koje bi imale pristup snimcima su roditelji i obdanište, koji i inače vide i čuju šta ta deca rade. Neka zadnja namera obdaništa oko deljenja tih snimaka svakako može da bude sprovedena instaliranjem skrivenih kamera i ako su zvanične zabranjene pa im ovaj način ne daje ništa što ne mogu već da sprovedu.

U uzrastu kada deca ne umeju da se izraze i kada postoji veliko pitanje da li se nešto desilo kako oni kažu ili kako vaspitačica kaže (u roditeljskim grupama je ovo jako čest i težak problem) ogromna je potreba za dokazom da li je do zlostavljanja zaista došlo. Kako je dete ne daj bože povređeno, jel palo ili ga je neko udario, da li ga zlostavlja neko drugo dete, da li vaspitačica primorava na ovo ili ono umesto da koristi samo normalan govor itd. Ponekad deca umisle da se nešto desilo i pokretanje mehanizma gde ono kreće kod psihologa a protiv vaspitačice se diže hajka vodi u ogromnu neprijatnost za obe strane, zbog nekog bezazlenog sna ili nečeg što je pročitalo/čulo i sl.

Dakle da li biste vi voleli da vaše dete bude u takvom obdaništu ili ne? I da li biste voleli da svakog dana na brzaka pregledate snimak ili da vam isti bude dostupan samo u slučaju da primetite nešto sumnjivo?